Djevojčica okrenuta protiv svijeta stoji i smije se odraslima u lice… ne zna da si je time potpisala smrtnu kaznu… čekajući sudbonosni trenutak iskazuje djetinje povjerenje prema svakomu tko joj se nasmiješi… no nije svjesna toga, da izgled vara… tako se predaje svakoj osobi u potpunosti, biva povrijeđena, i gubi dio sebe… i tako djelić po djelić njene osobe nestaju, a ona odrasta u ogorčenu odraslu osobu punu nepovjerenja… živi iz dana u dan, prateći rutinu koju su joj propisali isti takvi ogorčeni odrasli ljudi, i zatim ulazi u svoja četiri zida… gdje je sve šareno, ispunjeno balonima, slikama djetinjstva, no to nitko ne smije vidjeti, iskoristili bi to protiv nje… treba u dućan iz najviše police u hodniku uzima masku hladnoće i ignoriranja i stavlja je na lice… i tako iz dana u dan, a zatim ostari i nema snage više se praviti onakvom kakva nije, te dolazi u ono djetinje stanje s početka, i opet drži kontru i trudi se ostati svoja… no gubi tu energiju i umire… zar me takav život čeka? Antares Vega

Dugo nisam pisala, nisam imala potrebu, nisam imala inspiracije, nisam htjela! Sada polako opet ostajem sama, nemam se kome obratiti! Relativno sam odraslija, znate upisala sam faks, ali to je samo jedna od besmislenih činjenica koje ti ništa ne pomažu u životu, osim ako nemaš puni iznos na iksici. Mama mi se razboljela, i završila u bolnici, moj otac, sestra i dvoje braće spali su meni na leđa, a ja želim biti slobodna ko ptica. Ko dodatak, gratis poklon punom paketu, dobila sam i baku koja prigovara i mom načinu života, mojoj i sestrinoj sobi, mojoj kuhinji, mojem svemu , a ponajviše mojem izgledu, i još je u tom komentiranju toliko zlobna, da one zle osvetoljubive kučke iz vama tako omiljenih sapunica njoj nisu ni do koljena. Novost u mom životu, koja nije ustvari novost, jer postoji zadnjih godinu i 2 mjeseca, je dečko, koji je divan i krasan, ali kao i sve u mom životu živi koji 2 i pol sata od Zagreba. Viđam ga jedanput u 1-2 mjeseca. Njemu je to dovoljno, no ja želim više, želim da ga imam kraj sebe kada sam sretna, kada sam tužna, kada sam razočarana, ili djetinjasta, želim ga TU, ali on to ne može. Mladi smo, iako se od nas traže stvari koje odgovaraju više odraslima, nego mladima naših godina. Nakon dugog niza godina uvjeravanja same sebe da meni ne smeta debljina, jer debela sam, došla sam do zaključka da to nije tako. Nisam iskusila mnoštvo stvari zbog toga, nisam mogla imati lijepo djetinjstvo, nisam se mogla ko majmun verati po drveću, nisam mogla ulaziti u klub preko zida, nisam ništa mogla. Da se razumije , nisam ja jedna od onih koje se prežderavaju i u tome utapaju tugu, niti sam od onih koje se srame toga. Ja sam ponosna grazia, koja je žena u pravom smislu riječi, ali ne mogu više plesati kako sam prije plesala, moji pokreti su sporiji, moja kondicija je upitna, moje disanje uništava svu ljepotu izraza, gubim ljepotu u životu radi toga. Trenutno se pitam imam li pravo, nakon toliko vremena ne pisanja uletiti i pričati o svojim problemima. Mislim ja uvijek slušam tuđe. Slatke male tajne, zamotane u nekakav gorki okus djetinjstva ispunjenog osjećajem nevoljenosti i neprihvaćenosti. Dođe mi da kadkada tim ljudima, koji mi plaču na ramenu i jadaju mi se, da im kažem nemate pojma kako je to biti drukčiji, nikada niste osjetili, niti ćete osjetiti. Sramite se svoje slabosti, svoje nezrelosti, svojeg ružnog sebičnog ponašanja. No ne, zaustavim se na vrijeme, ko dobro izdresirani cucak, ušutim i glumim svoje dok jednog dana ne puknem.Sada želim biti slobodna ko ptica, letjeti prostranstvima neba, uživati u lahoru proljeća i plesati bez straha da ću se spotaknuti. Želim biti nomad, ciganka koja bježi. Želim biti dijete izgubljeno u svojoj maštovitoj igri. Želim biti dovoljno jaka da mogu reći što stvarno mislim bez straha da će me ismijati. Želim prestati biti okovana najdebljim lancima. Želim otići iz Hrvatske. Želim biti SLOBODNA.



P.S- mjenjam ime



Vaša Antares Vega :)

Ville d'amour et de lumičre, Paris. Odlučih početi od sljedeće godine učiti francuski, želim živjeti u Parizu ili bar pokraj njega… Zašto?

Izlazim iz hotela de Crillo… polako silazim niz stepenice…stojim na Trgu sloge, Place de la Concorde, ovijena u elegantnu crninu… haljinica doseže do koljena, a od detalja imam samo nisku bisera i cigaršpic u ruci… krećem avenijom Champs-Élysées prema Slavoluku pobjede… kako prolazim ulicom, sa svake strane osvijetljeni dućani, no još ne rade… prerano je za to… vjerojatno sam u ovom trenutku jedina osoba budna u Parizu, svi su tek legli, pa tek je 5… krećem put Montmartrea, tamo šećem, laganim korakom, dok se sunce probija kroz grane i lišće na drveću… bazilika Sacré-Cour, uzdiže se kao da je od bjelokosti napravljena… vidim čovjeka sjedi, okrenut prema bazilici sa ogromnim platnom ispred sebe, hvata trenutak… očito nisam jedina budna…odlučim sjesti na kavu na Montparnasseu… pijem kavu i uživam… odlučih se popeti na toranj… gledam to divno Eiffelovo djelo i divim mu se… uzdišem i mislim si kako bi bilo divno živjeti u ono vrijeme… mrštim se i vadim naočale da mi sunce ne smeta… gle, Louvre, dali sada ili kasnije nisam sigurna, a ispod mene proteže se Seina… krećem pa kuda me noge odnesu… prolazim i pokraj katedrale Notre Dame i sjećam se Quasimoda i Esmeralde, i kako mi je to bio prvi doticaj sa Parizom… ulazim u Louvre i gledam, divim se, upijam svakim djelićem tijela tu umjetnost, nešto što ostaje za vječnost… imam li pravo… imam… najdivnija glasi Mona Lisa, no mene više zanima Milonska Venera, sjećam se da smo imali malu kopiju doma, kada sam bila mala, i pitala sam se zašto ta teta stoji tako gola i nema ruku… a sada shvaćam zašto, i divim se tome svemu… gledam i divim se istančanosti pokreta koji su bili potrebni da naprave takvo savršenstvo, nabori na tkanini, ko da su stvarni, ko da ce ovog trena pasti sa divne Venere… hodam i osjećam se izgubljeno… tolika veličina… a tako malo vremena… gledala sam razne filmove i razne glumice, zavodnička Catherine Deneuve, zagonetna Marie Trintignant, i novija, ali ništa manje zanimljiva Audrey Tautou… da ne pričam i o zanosnoj Audrey Hepburn i filmu Funny face snimljenom u Parizu… slušam glazbu iz obližnje trgovine cd-ima, vrti se Édith Piaf, žena stoljeća, žena nad ženama… navečer se dvoumim želim li možda u latinsku četvrt ili možda u Opéru Garnier… ipak odustajem, izmorena sam… možda sutra… Pariz neće otići, neće nestati… on je vječan… i ja ću biti…

Iskrivljeno lice.

Maska boli.

Osmijeh obrnut.

Suza pada.

xxxxx

Topli upit.

Nježna riječ.

Dodir ruke.

Zagrljaj.

I utjeha.

xxxxx

Izmorena.

Suza skorena na licu.

Bijeli medo.

Sigurnost.

San.

Stojim pred zrcalom, sama i tiha… svjetlost svijeće obasjava samo moje ogoljeno tijelo… drhtaj svjetla, treptaj zraka… mijenja mi viziju onoga što gledam… u trenutku mi se učinilo da moja prazna čahura skriva nešto više od iscrpljene duše u potrazi… učinilo mi se na trenutak da tamo stoji egzotična princeza kojoj svaki pokret tijela ocrtava strast… opet je zadrhtala, a ja sam postala ciganka željna plesa i ritma… moje tijelo sve se brže počelo mijenjati… u jednom trenutku bila sam ozbiljna žena, željna sigurnosti… u drugome dijete, razigrano i veselo, bez imalo briga… trenutak kasnije bila sam gusarica i pljačkala brodove pune priprostih i jadnih muškaraca… zatim sam bila kraljica kakvoj nema ravne, vladala hladno i okrutno… postala sam i sramežljiva znanstvenica željna novih otkrića… zatim sam se vratila i shvatila… da sam ja samo ja… i da me nikakva vizija ne može promijeniti… da jednostavno to nije moj svijet… stisnula sam se uz hladan zid, razočarana i osramoćena… jecaj očaja je proparao zaglušujuću tišinu… grč je prošao kroz moje tijelo… suza je potekla, a svijeća se zamalo ugasila… i onda si došao ti… moj spasitelj… pružio si mi ruku i obrisao suze… rekao si mi riječi utjehe, a ja sam ih željno upila… ponovno sam postala sve ono što sam imala u viziji… ali utkano u pravu mene…

p.s.-i think im back now...